Miloš Crnjanski dixit

“Negde mora biti lakšeg života, vedrine događaja što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni penušavi slapovi. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negde, na nečem čistom, bistrom, glatkom, kao što je površina gorskih jezera. Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke. Idući za svojim životom.”

Mario Benedetti dixit

Kako da ti objasnim da vremena uvijek ima?

Da ga je potrebno samo tražiti i dati.

Da nije zabranjeno voljeti.

Da rane zarastaju.

Da se vrata ne moraju zatvoriti.

Da su najbolja vrata ljubav.

Da nas ljubavi definišu.

Da tražiti ravnotežu ne znači biti hladan.

Da je stvarno lijepo naći se.

Da se reći hvala ne može ni sa čim mjeriti.

Da niko ne želi biti sam.

Da moraš dati da ne bi bio sam.

Da kao da nisi živ kad ne uživaš u stvarima.

Da se osjeća tijelom i dušom.

Da biti osjetljiv i ne raniti se košta.

Da raniti se ne znači i iskrvariti.

Da onaj ko sije zidove neće ništa požnjeti. 

Da bi bilo bolje graditi mostove.

Da se preko njih prelazi na drugu stranu ali i vraća.

Da vratiti se ne znači uzmicati.

Da uzmicati može biti i ići naprijed.

Kako da te naučim da niko ne određuje pravila spašavam život?

Kako da te naučim da vremena uvijek ima?

Jovan Ćirilov dixit​

          Jednog ja manje je na svetu. I to moga ja. To svi drugi znaju, osim mene koji više ne postojim. Lakše je ne postojati, nego postojati. Telo je jedino stanište svakog ja, ali telu nije lako što u njemu prebiva jedno ja. Ja muči telo, a i telo muči – ja. Oni su u grčevitom zagrljaju dok postoje. Ja je svesno da ne može bez tela, a telo ne zna ništa. Ono prosto postoji ne zbog ja, ali kao da je tu zbog ja.

Otkako je ljudskog roda, bilo je bezbroj neponovljivih ja. Svet postoji dok ga jedno ja samosaznaje. I kad njega nema, kao da nema ni sveta. A ima ga. Koliko je za našeg življenja otišlo raznih ja iz života, i svet je nastavio da postoji bez tih ja. To je dovoljan dokaz. Evo, mene više nema, a svet postoji.

          Az buki vjedi je početak crkvenoslovenske azbuke. A B V … „Az buki vjedi“, nisu to samo slova, nego imaju značenje : „Ja slova znam“.

          Ja je srodno sa helenskim i latinskim ego, gotskim ikk, nemačkim ich, litvanskim aš i hetitskim ukka. Nije slučajno da je reč koja označava sopstvo tako kratka. Kao da je u toj kratkoći usredsređena sva suština samopostojanja, tvrdo jezgro neporecive egzistencije. Jer životno postojanje dok traje je apsolutno. Ne može čovek istovremeno i da jeste i da nije. Kruni se njegova građa, ali življenje kao življenje je u jednom trenutku dato u svoj svojoj punoći i jedinstvenoj neponovljivosti, bez kolebanja između bića i ništavila.

(NIN)