Dobar dan, starosti!
Mogao sam reći: Stariti, to je
nesnosno, nepodnošljivo. Bolno, strašno. Deprimirajuće, to je ubitačno.Ali
draže mi je upotrijebiti izraz „gnjavaža“. Jer je to snažna riječ koja ne
rastužuje. Starenje smara jer ne znaš kad je počelo, a još manje znaš kad će se
završiti. NE, nije tačno da počnemo stariti odmah po rođenju. Dugo smo bili
tako svježi, mladi, tako puni apetita. Dobro smo se osjećali u sopstvenoj koži Osjećali
smo da smo nepo-bjedivi. Neranjivi. Da je život pred nama. Čak i u pedesetoj je
bilo baš dobro. Pa i u šezdesetoj. Da, da, vjerujte mi, i dalje sam imao snažne
mišiće, planove, želje, vatre. Takav sam i sada, ali, u međuvremenu, uočio sam
pogled mladih...
Muškaraca i žena u najboljim
godinama i punoj snazi koji me ne posmatraju više kao sebi ravnog, sličnog, čak
ni približno. Pročitao sam u njihovim očima da više nikada neće imati blagosti
prema meni.
Da će biti učtivi, obzirni, puni pohvala, ali nemilosrdni. Skliznuo sam u aparthejd godina a da toga nisam bio svjestan. Ta vrsta izdvojenosti se najbolje vidjela u posvetama pisaca, posebno početnika. „Sa poštovanjem“, „Iz poštovanja“, „Sa izrazima najdubljeg poštovanja“. Pokvarenjaci! Vjerovatno su mislili da mi, skidajući poklopac sa nalivpera, bog zna kako iskazuju poštovanje i da to meni godi? Glupani. A tek „Dragi gospodine Pivo“, dugo i svečano, poput navođenja u književnom stilu, koje vam dodaje 10 godina!
Jednoga dana, u metrou, po prvi put je jedna djevojka ustala da mi ustupi mjesto. Malo je falilo da je ošamarim. Zamolivši je da sjedne, upitao sam je da li sam stvarno star, da li sam joj izgledao umorno.
- „Ne, uopšte“, odgovorila je zbunjeno. „Pomislila sam
da...“
- A ja: „Pomislili ste šta?“
- „Mislila sam, ne znam, ne znam više, da će Vam biti
drago da sjednete.“
- „Zato što sam sijed?“
- „Ne, vidjela sam da stojite, a kako ste stariji od
mene, bilo je refleksno, ustala sam.“
- "Izgledao sam mnogo, mnogo stariji od Vas?"
- „Ne, da, malo, ne radi se o godinama.“
- „A o čemu se onda radi?“
- „Ne znam, stvar uljudnosti, valjda.“
Prestao sam da je zadirkujem, zahvalio sam joj se na tako plemenitom gestu i sišao sa njom na istoj stanici da bih je pozvao na piće.
Ne odustajati ni od čega, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, je način borbe protiv starenja.
Ne odustajati od posla, putovanja, predstava, knjiga, ne odustajati od uživanja u jelu, od ljubavi niti od snova. Snivati znači sjećati se, a to je potrebno, divnih trenutaka.
To je misliti na lijepe
sastanke koji nas očekuju.
To je dozvoliti duhu da luta
između želje i utopije.
Muzika je moćan pokretač
snova. Muzika je blaga droga.
Volio bih da umrem, dok sanjarim, u fotelji, slušajući ili adađo iz Mocartovog Koncerta za klavir u A-duru br 23 ili andante iz njegovog Koncerta u C-duru br 21, muziku na čijem će se kraju, pred mojim čak ni nezačuđenim očima, pojaviti nestvarno lijep pejzaš sa druge strane života.
Ali Mocart i ja ne žurimo.
Doći će naše vrijeme. Sa godinama, vrijeme prolazi ili prebrzo ili presporo. Ne
znamo na koliko se procjenjuje naš kapital. Na godine? Mjesece? Dane?
Ne, ne treba vrijeme, koje nam
je preostalo, posmatrati kao kapital. Već kao blagodeti u kojima treba, onoliko
koliko smo za to sposobni, uživati bez mjere i ograničenja.
Poslije nas potop? Ne, Mocart.
