Elijahova stolica - Igor Štiks

“ Tim ključem koji držite u ruci možda biste mogli otvoriti vrata neke kuće u Kordobi, Richarde. Pod uvjetom da ta kuća još postoji. Barem tako kaže legenda. Vi držite pet stotina godina izbjeglištva u svojim rukama, dragi moj prijatelju. Ovaj su ključ moji preci donijeli u Sarajevo. Barem su tako tvrdili. Nosili su ga od dana kada su posljednji put zaključali svoju kuću u Kordobi, toliko dalekoj i definitivno samoj kao što bi rekao stari, dobri, nesretni Garcia Lorca, i pod budnim okom boraca za čistoću kršćanske zemlje i krvi ukrcali se na brodove koji će ih voditi preko Carigrada do Soluna, a njihovu djecu do ove kotline gdje se magle prilično dugo zadržavaju, mjesta toliko drugačijeg od Kordobe. Barem tako kaže legenda koja vas obavezuje da naoko bezvrijedne predmete vučete sa sobom kamo god da idete, koja vas obavezuje da se rađete i živite uz taj ključ koji vam govori da ste izbjeglica, da je vaš dom negdje drugdje, u dalekoj zemlji čiji jezik međusobno govorite, iako sada već pomalo iskvaren godinama provedenim izvan domovine, a koja sama opet nije ona prava domovina iz knjige koju štujete. Tako se rađate i umirete bolesni od nostalgije kojoj nema lijeka. I sada ja mislim gledajući taj ključ koji će ostati u ovoj kući, u ruševinama ove kuće, jer ja nemam nikoga da mu predam ovaj teret, kao što vidite, mislim na to što bi se dogodilo kada bi se nekom Božijom milošću bilo moguće vratiti u tu kuću u Kordobi, baš onakvu kakvu se ostavilo, istu onakvu iz kakve nas se protjeralo, s bravom koja konačno prima ovaj ključ i otvara vrata uz jedan sretni klik? Kako bi bilo staviti ključ u bravu svoje kuće i ući u nju ponovo - pusti san prognanih! - ponovo se vratiti u Kordobu? Da li bismo bili sretniji? Pitam se ne bi li nas zažuljao u džepu ovaj sarajevski ključ tada, mnogo manje star, ali ipak ključ neke naše kuće, ne bi li nam se ta Kordoba učinila strana i ne bi li nas neka nova nostalgija mučila dok bismo se rađali i odrastali s novim ključem kao podsjetnikom okačenim na zidu? Kuća u Kordobi se sanja sve dotle dok se u nju ne zakorači, kao što se ovaj ključ nosi uza se kao najveća dragocjenost sve dotle dok je beskoristan, dok ne otvara nijedna vrata.”