Jeste li čitali priče i romane
Gorana Petrovića? Ako niste, vrijeme je da počnete.
„𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔭𝔬 𝔨𝔬𝔧𝔬𝔧 𝔦 𝔰𝔳𝔢𝔱𝔞𝔠 𝔭𝔬𝔰𝔯𝔠́𝔢?! 𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔤𝔡𝔢 𝔰𝔳𝔢𝔱𝔞𝔠 𝔫𝔢 𝔰𝔪𝔢 𝔫𝔦 𝔫𝔞 𝔱𝔯𝔢𝔫 𝔡𝔞 𝔭𝔯𝔦𝔰𝔭𝔢, 𝔦𝔫𝔞𝔠̌𝔢 𝔰𝔞 𝔫𝔧𝔢𝔤𝔬𝔳𝔬𝔤 𝔬𝔯𝔢𝔬𝔩𝔞 𝔷𝔩𝔞𝔱𝔬 𝔰𝔞𝔰𝔱𝔯𝔲𝔤𝔞𝔰̌𝔢? 𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔦𝔷 𝔨𝔬𝔧𝔢 𝔰𝔢 𝔠̌𝔞𝔨 𝔦 𝔨𝔬𝔷̌𝔢 𝔬𝔡𝔯𝔞𝔫𝔦𝔥 𝔷̌𝔦𝔳𝔬𝔱𝔦𝔫𝔧𝔞 𝔱𝔯𝔲𝔡𝔢 𝔡𝔞 𝔭𝔬𝔟𝔢𝔤𝔫𝔲? 𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔲 𝔨𝔬𝔧𝔬𝔧 𝔦𝔤𝔲𝔪𝔞𝔫 𝔫𝔢 𝔭𝔯𝔦𝔪𝔞 𝔦𝔨𝔬𝔫𝔲 𝔫𝔞 𝔭𝔯𝔢𝔫𝔬𝔠́𝔦𝔰̌𝔱𝔢? 𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔨𝔬𝔧𝔞 𝔳𝔞𝔯𝔞 𝔫𝔞𝔪𝔢𝔯𝔫𝔦𝔨𝔢, 𝔤𝔡𝔢 𝔰𝔢 𝔰𝔢𝔩𝔞 𝔭𝔯𝔢𝔪𝔢𝔰̌𝔱𝔞𝔧𝔲, 𝔫𝔞𝔭𝔲𝔰̌𝔱𝔢𝔫𝔞 𝔱𝔯𝔬𝔰𝔨𝔦𝔰̌𝔱𝔞 𝔰𝔢 𝔰𝔪𝔯𝔞𝔡𝔫𝔬 𝔭𝔲𝔰̌𝔢, 𝔩𝔧𝔲𝔡𝔦 𝔤𝔞𝔰𝔢 𝔷𝔳𝔢𝔷𝔡𝔢-𝔷̌𝔢𝔷̌𝔫𝔦𝔠𝔢?! 𝔎𝔞𝔨𝔳𝔞 𝔧𝔢 𝔬𝔳𝔬 𝔷𝔢𝔪𝔩𝔧𝔞 𝔤𝔡𝔢 𝔰𝔢 𝔰𝔱𝔢𝔫𝔞, 𝔱𝔳𝔯𝔡𝔦 𝔨𝔞𝔪𝔢𝔫 𝔭𝔬𝔡 𝔪𝔢𝔨𝔬𝔪, 𝔫𝔢𝔷̌𝔫𝔬𝔪 𝔪𝔞𝔥𝔬𝔳𝔦𝔫𝔬𝔪 𝔰𝔞𝔪𝔬 𝔭𝔯𝔞𝔳𝔦 𝔡𝔞 𝔫𝔦𝔨𝔬𝔤𝔞 𝔫𝔢𝔠́𝔢 𝔡𝔞 𝔲𝔟𝔦𝔧𝔢?!“
Kako znate da će knjiga koju
čitate završiti među onim kojima se vraćate više puta? Kod mene je jednostavno.
Odlažem kraj. A kad dođem do posljednje stranice i zaklopim knjigu, vrtim je u
rukama i milujem prstima korice. Takvim knjigama se vraćam na dva načina. U
nekim čitam određene dijelove, onako
napreskok, a neke prođem od početka do kraja. Najčešće sam se vraćala „Tvrđavi“,
čak šest puta. Nije ni čudo što je ostala bez korica. „Veliki rat“, „Sitničarnica“, „Sto godina samoće“ su me
zvele i opet dozvale. Sigurna sam da ću se sa njima još družiti. I sa njihovim
autorima kroz druge knjige. Legnu mi neki pisci na srce pa ih ono traži kao
žedan vodu.
Goran Petrović je jedan od njih. Zbog
divnih rečenica, zaboravljenih i onih novoskovanih riječi. Zbog mašte jer u
njegovim pričama i romanima sve se može. Da čitalac, ako je strastven i
posvećen, proživi život likova. Uđe u roman, susretne druge čitaoce koji čitaju
isti pasos, istraži prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, švrlja po gradovima u
kojima nikad nije bio, šeta po obali okeana i na cipelama donese pijesak,
uskoči u akvarel, živi u kući sa krovom od neba, prstom čeprka po zidnoj
tapiseriji, poput djeteta, da bi vidio šta je iza nje pa, iznenađen, nastavi sa
čeprkanjem maltera da bi vidio šta je iza zida. Da prstom probije vazduh, vodu
i oklop čovjeka. Da otkrije ono što se okom ne da vidjeti, već samo dušom
osjetiti. I, na kraju krajeva, da dobije
savjete za lakši život.
Volim lijepe korice knjiga.
Privuku me bojom, sjajem, fontom. Ništa manje nisam imuna na naslove. Koliko me
je svojim naslovom odmah kupila Sitničarnica „Kod srećne ruke“, toliko me
ostavio ravnodušnom, priznajem, Ikonostas (ovo i nije baš važno). Ali Goran je Petrović.
i ETO ME! Kraj dalekovidog
Dovolje, od boga darivanog, ili kažnjenog?, da vidi ono što će drugi uočiti tek
kasnije. Neki nikad ono njegovo s mukom, zbog očinje mane, zapisano ni
pročitati, a kamoli shvatiti. i ETO ME na despotovom dvoru, među dvorjanima koji
bi da malo, malo više, što bogatije svoje nove odaje, novcem iz despotove
riznice, ukrase: pod az tananim baldahinima iz Dubrovnika, pod buki debelim
perinama iz Pešte, neugasivim kandilima solunskim pod vjedi. Ne, nisu
zaboravili da im, pod glagolje, mogu zatrebati ikone sa Svete Gore pa i njih
naručiše. Sve im bliži i bliži baldahini da sakriju paučinu i čađave tavanske
grede sa osinjim gnijezdima, perine da ublaže boljke od klečanja, dubokog
klanjanja svakome po rodu višem i dokonog sjedenja kad su sami, kandila koja se
neće pri najmanjem dašku vazduha gasiti kad noću moraju da ustanu. A i ikone,
da neko ne pomisli da im je samo do udobnosti. Al urotiše se vjetar, besputne
gore, šipražja i trščaci, odlepršaše baldahini, rasprši se paperje iz perina, trava
i paprat prekriše kandila. A sveci na ikonama napraviše veliko obrtanje ne
želeći da se gledaju sa onima koji svoju pobožnost dokazuju posjedujući ih. Odlučni
da se vrate u Hilandar izabraše različite puteve, doživješe razne nevolje, neki
se izgubiše, mnogi stradaše a nekolicina vratiše odakle su i pošli. Od stotinu
svetaca sudbina njih devedese devet se saznala. Samo jednog je ostala
neizvjesna. A on je završio... Kad pročitate, saznaćete.
O svemu nam je na dvjestotinjak
strana Petrović pisao. Odnosu prema slabima, želji koja nas tjera da nemoguće
pretvorimo u moguće, o dobru i zlu, griži savjesti, strahovima i hrabrosti,
korijenima na koje nas i jedan običan ekser može podsjećati, pohlepi, o lažima
koja iz usta bogu da služe zavjetovanih s lakoćom izlaze... I o pitanjima bez
odgovora. Još strašnijim naglas izrečenim. Od kojih se i Konstantin Filozof
uplašio. A od posljednjeg i zaćutao.
„Da bi pri vrhu jednog praznog
pergamenta zapisao: ’Zasad odustati.’ To je zapisao, ništa više, ostavivši list
naniže praznim.“
#ikonosta #goranpetrović #romandelta #drugitok
