luka koja živi i danju i noću
Atina je jedan od rijetkih gradova sa dva srca. Prvo kuca na Plaki i Monastirakiju, drugo u Pireju, najvećoj putničkoj luci Evrope koja vijekovima spaja ostrva sa kontinentalnim dijelom Grčke. Na dugačkim dokovima, u uskim uličicama, koje sa obale strmo vode ka tački koja spaja zemlju i nebo, vide se sjaj i moć Grčke. Ali vidi se i njihovo naličje jer taj mali veliki prostor, koji su nekada dijelili bogovi sa ljudima, danas pripada podjednako onima sa praznim i punim džepovima, starosjediocima i došljacima, Grcima i ostatku svijeta.
Kroz Pirej godišnje prođe dvadeset miliona ljudi. Putnici, mornari, lučki radnici, studenti, avanturisti, ljudi na putu u potrazi za nekom mirnom lukom, umjetnici koje su muze napustile... Zato Pirej nikad ne spava. Budan je i danju i noću, pred zoru i u kasnim noćnim satima.
Ove godine, imala sam priliku da upoznam Pirej. Dva puta sam se šetala lukom. Prvi put u prijepodnevnim satima, po suncu koje je pržilo. Drugi put gužvu u luci, na trotoarima, ulicama i pješačkim prelazima sam izbjegla jer sam došla u suton. U najljepši dio dana da vidim plavo more puno zlata, nijanse crvene i ljubičaste boje na nebu, palme, raznobojno cvijeće koje prkosi godišnjim dobima, ljude koji bez žurbe ispijaju piće nakon dugog radnog dana... I brodove koji dolaze i odlaze.
"...Poskakivao je mahnito žalom, bosonog, udarajući dlanom o dlan.
- Gazda,toliko ti toga 'oću reć'! Nikad nisam nikoga volio k'o tebe... i stotinu ti stvari htjedo' kazat, ali moj jezik to nije uspijevao. Pa ću sve otplesat'!
Evo! Skočio je ruku i nogu raširenih kao da mu krila bjehu – kada ga vidjeh kako se baca uvis, na mračnoj pozadini neba i mora, izgledao mi je kao arhanđel pobune. Zorbin je ples, naime, bio pun svojeglavosti i prkosa – kao da je put nebesa doviki-vao: "Što mi možeš, Svemogući? Ništa mi ne možeš nego me ubit'! E, pa ubij me – baš me briga! Dao sam si oduška, rekao sve što sam htio... imao vremena da se is-plešem – i ne trebam te više!"
Promatrajući Zorbu kako pleše, prvi sam put razumio čudesan napor što ga čovjek ulaže da svlada svoju težinu. Divio sam se njegovoj izdržljivosti, okretnosti i ponosnu držanju. Žestokim koracima u pijesku ispisivao je demonsku povijest ljudskoga roda..."1
Za Grka Zorbu ste čuli. A jeste li pročitali knjigu? Ja nisam. Čeka me. Skoro je izašla u Deretinom izdanju. Prije par godina gledala sam predstavu. Sama priča mi je izašla iz glave. Ništa čudno. Koliko sam radnji divnih knjiga zaboravila, ni sama ne znam. Da sam stavila na papir, odmah po izlasku iz pozorišta, imala bih svoju, a ne tuđu, interpretaciju Zorbine slobode, njegove želje, kojoj i sami, svesno ili nesvesno, težimo, da je osvoji po cenu izopštenosti, usamljenosti, da je sačuva i ako mora da bude i protiv svijeta i protiv svega onoga što bi moglo da poremeti njegov život. Ali nisam. Na sreću, ostala je, negdje duboko u meni, među drugim važnim slikama iz stvarnog, lično proživljenog, i nestvarnog, kroz tuđe sudbine prikazanog života, poruka da se ne treba miriti sa svijetom koji bi da nas lancima okuje, da se bunimo i borimo i kada gubimo. Razni su načini borbe za osvajanje slobode. Zorbi riječi nisu bile od koristi. Ali jeste sirtaki.
Bezbroj puta sam gledala završnu scenu iz istoimenog filma. Onu u kojoj Entoni Kvin pleše sirtaki na obali. Možda je ona uticala na mene da se usred dana, u pirejskoj luci, na 30 stepeni, i sama okušam u plesu čije sam osnovne korake nekada davno u školi učila? Ili "mrva ludosti" koja čuči u svima pa i u meni? Šta god da je, zaplesah. Ne tako dobro kao Grk Zorba, ali tih nekoliko sekundi je bilo dovoljno da se osjetim dobro. Slobodnom da prkosim posljedicama globalnog zagrijavanja, lažnom moralu i običajima, besmislenom stidu...
_________________
1citat iz romana "Grk Zorba" Nikos Kazantzakis
Нема коментара:
Постави коментар