Ana Ćurčin

Alone

Mila Tanasijevic Mihajlovic dixit

Neodustajanje

Kada se prelije, kada te potopi slabost zbog nepravdi, bolesti, rastanaka, odlazaka dragih ljudi mimo reda i pre vremena, lekova koji zaustavljaju normalno ponašanje tela, živaca koji su se tanjili, tanjili i istanjili, love koja je uvek nedostajala jer je besramno nepravedno podeljena, zla koje vidiš u stvarnom životu, novinama, na bioskopskom platnu i u knjigama, ljubomore nezaslužene a dobijene na poklon od onog ko ne zna tvoju priču, nerazumevanja, uspeha i priznanja koji te zaobilaze kao da ste sile koji se odbijaju. Kada misliš da ne možeš, da nemaš snage, kada telo počne da ne sluša, pa drhti, a da te ništa nije uplašilo, kada puls ubrza pa u ruci i vratu samo osećaš "bam-bam-bam, neću ništa da znam", kada neka nova muka krene po svoje - sedi. Diši. Stišaj se. Zaustavi. Primiri. Smanji nadražaje. Odmori. Ustani. Nastavi.
Nema predaje. Ovo je bio samo zastoj.

"Nisam to bas najbolje razumela"

Boba Đuderija dixit

Možeš bez svega, ako moraš. Psihijatri tvrde da treba riješiti sve. Svakom reći, dati njegovu porciju. A ti s vremenom od svih porcija onemoćaš, od priča gdje si glavni lik bez prilike da se braniš. I priče rastu, sudjelovao ti ili ne. I što je fabula nevjerojatnija, ti si sve tiši. Fabula nadraste sve što ti stvarno jesi i sve što si ikad bio. Nadrastu te ljudi kojima si bubreg htio dati, pa pospremiš te svoje smiješne, nikom potrebne organe, uključujući srce i ušutiš, uredno spakiraš iluzije, rane, nesporazume, teške riječi i put pod noge. Kao Čarli Čaplin sa zadnje Feralove naslovnice, pomalo klimavo, al' vedro. Možeš i zviždukati. U susret ti dolaze novi ljudi, klimoglav, osmijeh, ruka, rame, srce, bubreg? Uvijek ponovo. Blentavo, neumorno. Pomalo klimavo, ali vedro...