Himna životu
Art work by Pascal Campion
Život je život. Zar bez himne da ostane?
Život je lep. Život je kratak. Život je
san. Život je roman. Napisan i nenapisan. Život je maskenbal. Život je
avantura. Misterija. On je tajna nad tajnama i čudo nad svim čudima. Život boli.
Život je nada. Igra. „Život je san za mudre, igra za budale, komedija za bogate
i tragedija za siromašne.”[1] Život je nepredvidljiv.
Život je ovde. Život je negde drugde. Volimo li život? Život je sastavljen od vremena. Život volimo. Život ne
volimo. Život je knjiga. Život je radost. Život je maraton. Nekad je
siv, nekad je žut. Život je lak. Život je težak. Život je smrt. Život je tamo
gde smo mi. Život je tamo gde si ti. Život je stvar izbora. Život biramo. Život
ne biramo. Život je besmislen. Život definitivno ima smisla. Život je bedan.
Život je samo od trenova sačinjen. Onoliko je lep koliko mu dozvolimo da bude
lep. Život je reka. I more. I umetnost. Vreme koje prođe između rođenja i
smrti. I Sto godina samoće. Kraći je nego što mislimo. Život je putovanje.
Život je sada i ovde. Život je trnovit put. Život je bajka. I vera. Život je
pravo. Život je podnošljiv. Sastoji se od malih stvari. „Život je raj i svi smo
mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo hteli da znamo, odmah bi sutra
na celom svetu postao raj.“[2] Mrzim život. A ja volim
život. Bojim se života. Hoću da živim. Jednom se živi. Prespavao si život,
probudi se! Ne razumem život. Okrutan je. Ceni život! Hoću da živim večno. Iskoristi
život! Živi svoj život! Pusti mene da živim! Život je prilika. Izazov. I
dužnost. Uh, što sam umoran od života! Kako to? Gde si izgubio životni cilj?
Kako je jadan ovaj život! Ovo je moj kraj. - Misliš? Počni novi život! Život
nije pošten. Život ide dalje. Život ne umire. „Svet je pozornica, a život
dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš.“[3]
Da zahvalim želim - Mariangela Gualtieri
Prevod pesme: Vesna Perić
U
ovo doba noći
iz
ovog kutka sveta
da
zahvalim želim božijem
zamršenom
spletu puteva kojima se kreću događaji i stvari
na
raznolikosti bića
koja
naseljavaju ovaj neverovatni svet
Da
zahvalim želim
za
ljubav zahvaljujući kojoj vidimo druge
onako
kako ih božanstvo vidi.
Za
hleb i so
za
čaroliju ruže
koja
nesebično deli boju, a ne vidi je
za
umeće prijatelj biti
za
poslednji Sokratov dan
za
način izražavanja koji može odglumiti mudrost.
Da
zahvalim želim
za
hrabrost i sreću drugih
za
domovinu koja na jasmin miriše
i
za veličanstvenost vatre
u
koju nijedno ljudsko biće ne može gledati
a
da ne oseća drevnu začuđenost.
I
za more
najbližeg
i najljupkijeg boga
među
bogovima.
Želim
da zahvalim što su se vratili svici
i
za nas
kad
nas strast obuzme i kad osećamo lakoću postojanja
kad
se u nama probudi radost i zahvalnost
za
lepotu reči
tu
misaonu prirodu Boga
za
savladanu veštinu pisanja i čitanja
koja
nam omogućava da i svet i sebe preispitujemo.
Za
mir u kući
za
decu
naše
kućne bogove
za
dušu, zato što će, ako ona siđe sa visina na kojima je,
zemlja
umreti
za
činjenicu da nisi sam, jer imaš sestru.
Da
zahvalim želim za sve one
koji
su mali, bistri i slobodni
za
drevnu pozorišnu umetnost jer
još
okuplja žive i da karakter izgrade hranu im daje.
Za
smisao ljubavi
za
vino i boju njegovu
za
razbibrigu, onako usputnu, bez ikakvog očekivanja
za
lepotu tako drevnu i tako novu.
Da
zahvalim želim za lica ljudi
za
lica sveta
različita
a neka i obožavanja vredna
za
noći u snu zagrljeni
za
vreme kada smo pažljivi i zaljubljeni
za
pozornost
koja
je po slobodnoj volji molitva duše.
Za
naše učitelje silne veličine
za
onog koji je u nama vekovima rasuđivao
za
sve biblioteke na svetu
za
lep osećaj kada smo među ljudima koji čitaju.
Za
ono što je dobro u prijateljstvu:
glasno
izreći gluposti i radosti
za
sve poljupce
za
ljubav koja nas čini neustrašivim
za
zadovoljstvo, ushićenje, opijenost
za
mrtve naše
koji svet mrtvih naseljavaju.
Da
zahvalim želim
što
na ovoj zemlji postoji muzika
za
ruku desnu i ruku levu
koje
u skladu i slozi delaju
za
onog koji za očiglednost ne mari
za
pse, za mačke
srdačne
ljude prepune tajni
za
cvetove
i
tajnu pobedu koju slave
za
tišinu i darove koje nosi
za
tišinu, možda, najveću lekciju života
za
sunce, praoca našeg.
Da
zahvalim želim
na
Borhesu,
na
Vitmanu i Franji Asiškom
na
Hopkinsu, Herbertu
jer
napisaše već ovu pesmu
za
činjenicu da ova pesma nema kraja
i
da se menja od čoveka do čoveka.
i
da nikada doći neće do poslednjeg stiha.
Da
zahvalim želim
za
minute pred san
za
nenabrojane lične darove
za
san i smrt
ta
dva blaga koja se videti ne daju.
I
najzad da zahvalim želim
za
veličanstvenu moć starodrevne ljubavi
za
ljubav koja sunce i zvezde pomera
i
pokreće sve u nama.
Нема коментара:
Постави коментар