Otvori stovarište! Ako imaš sjećanja i emocije da ga njima napuniš, isplatiće ti se.

Šta bi čovek bez sećanja?

"To je strašno. Čovek ništa ne ponese sa ovog sveta. Čak ni uspomene. Pa ipak, treba da iskažemo najdublju zahvalnost prirodi što nam je dala moć da pamtimo. Šta bi čovek bez sećanja?"                       

- iz predgovora*

Jeste li čitali „Stovarište“? Mjesecima mi je unazad iskakalo na sponzorisanim stranama knjižara i bilo je nemoguće ne primijetiti ga. Svedene korice, dječiji crteži mi skrenu pažnju. Volim ih. Priznajem da ne mogu da odolim ni nerecikliranom, bijelom papiru. Ljepše miriše. Ako se izuzmu Mihizova „Autobiografija o drugima“ i Simon de Bovoar sa „Uspomenama lepo vaspitane devojke“, „Najboljim godinama“ i „Moćima stvari“, i nisam neki ljubitelj biografija i memoara. Pa ipak, zbog „Stovarišta“ sam se odrekla principa da kupujem samo pročitane knjige (mala nastranost) koje, po mom mišljenju, vrijedi više puta pročitati. I nisam se pokajala.

 

Ne bih da budem spojler i da vam smanjim ili oduzmem užitak koji sam sama osjetila čitajući knjigu pa ću u kratkim crticama nagovijestiti zašto se nećete razočarati ako knjigu pročitate. Brz je Sergej u razgovoru, često neprijatan, nervozan i agresivan. Ima toga i u napisanom. Ali u ovom slučaju ne smeta jer je lijepo i emotivno, podelivši sa nama ostvarene životne snove, opisao izmaštane, ali, nažalost, nerealizovane snove čitave jedne generacije.

 

Čitajući „Stovarište“, ići ćete sa Trifunovićem na hadžiluk kod Štulića. Pa zar je malo postati hadžija? Navijaćete za njega kada umjesto vas, po cijenu da ne dobije ulogu u „Taksisti“, drži lekciju iz istorije producentu filma jer želi da cijeli živi Njujork sazna ono što ne zna nijedan živi Turčin: da su im sultana ubili Srbi i da su zvona Crkve Notr Dam zvonila u čast pobjede kosovskih junaka. Svidjeće vam se i pragmatičnost Amera, lakoća sa kojom pristaju da glavni lik ne bude, kako je prvobitno zamišljeno, Albanac, izbjeglica sa Kosova, već Musliman iz Bosne da bi, na kraju, prihvatili da treba da bude Srbin. Jer glumac, kojeg žele u filmu, misli da je poslije bombardovanja red da konačno neko odigra dobrog Srbina u američkom filmu.

 

Vodiće vas Sergej i na koncert Rolingstonsa u Beč. I vaš će se zvižduk, nakon mnogo decenija, pridružiti zvižduku koji se čuo iz 10000 jugoslovenskih grla jer je Džeger pozdravio Austrijance, Mađare, Nemce i Rumune. A pristiglim iz zemlje koja uskoro više neće ni postojati i te kako je bilo stalo da ih niko, pa bio to i Mik, ne otpisuje olako.

 

Puno je u knjizi crtica iz glumačkog života, priča sa i iza scene, iz pozorišnog bifea, svađa i mirenja, smijeha na sahranama velikih i malih koji su svojom igrom na daskama hranili duh ljubitelja pozorišne umjetnosti. Suza zbog jednog Engleza koji igra ujka Vanju kao prava slovenska duša. „Tišina!“, iz petnih žila upućeno na srpskom nemirnoj publici, jer ser Pol svira i pjeva. Susrešćete se sa Stivom Vonderom i Džarmušom. A tek priča o Brandu. Od „Mama, ko je ovaj glumac?“, preko „E, to ti je moj sine Marlon Brando“ do poziva na druženje, od djetinjstva maštanog, a odbijenog. Jer ko ne bi uvenuo, na mjestu umro da svog junaka, zbog kojeg ti noge igrale oko stola, vidi ostarjelog, nemoćnog. Iako mi se nije spavalo, nakon te glave ostavila sam knjigu. Nisam mogla ni htjela da nastavim sa čitanjem. Ne znam zašto mi je bilo potrebno da baš ovom sjećanju dam vremana da u mojoj glavi odleži? Da se ne izmiješa sa drugim sjećanjima?

 

O kafani – drugoj kući, sahranjenom mrtvom, a živom prijatelju, selidbi iz tog drugog a jedinog doma, beskućniku koji nema gdje da odnese sve trenutke, poljupce, smijehove i suze, čitajte sami. Ne želim da vam subjektivnim mišljenjem buku u glavi stvaram.

 

Nisam bila dovoljno ubjedljiva? Dodatna motivacija:

Tone Titanik

 

Od sopstvene težine

Sante su svuda oko nas

Ko u tišini probija daljine

U moru burnom naći će spas.

 

Ja biću zato jedrilica laka

Trpljenja mog ta mis’o j’ plod

S jedrom u srcu, vetrom u Boga

Ja biću sklad taj, Čovek – Brod.

*Danilo Nikolić