Pročitao, ne pročitao, ne dođe na isto.
„Ne brini, Hedli. Neki ljudi neće iskreno da razgovaraju sa mnom jer su zastrašeni. Slažem se sa Orvelom: istina jeste važna.”
Čitam na Glif portalu intervju sa Margaret Atvud. Volim njene romane. U razgovoru sa novinarkom priča o svemu i svačemu. Pročitajte ako vas interesuje. Ja bih o kraju intervjua. Tu novinarka objašnjava njihov način komunikacije preko mejlova i kaže da je različit od razmjene mišljenja na društvenim mrežama. E to mi je privuklo pažnju. Ne zato što ne znam da razlika postoji, već zato što danima razmišljam o komunikaciji na fb gdje sam često.
Godinama iznosim svoje mišljenje, stavove, izbore... Ne mogu reći da u početku nisam bila šokirana reakcijama i odsustvom reakcija na izneseno, ali, kada sam jednom konačno progutala gorku pilulu i isprala gorčinu, došla sam do zaključka da su društvene mreže i te kako korisne. Odlično mjesto za profilisanje ljudi i fb prijatelja. Otvore ti se vidici pa ko na dlanu vidiš mentalni sklop ljudi koji te okružuju u virtuelnom svijetu. Njihove frustracije, strahove, hrabrost, istinoljubivost, sebičluk, zavist i ljubomoru. Prepoznaš dobronamjerne, inadžije, tvrdoglave, arogantne, introvertne i ekstrovertne. Saosjećajne, pa one, u svom nevaspitanju, okrutne. Koji riječima ubijaju. Pogađaju u cilj kao mecima. Sretneš ravnodušne, prijateljski nastrojene. Djelioce komplimenata i lajkova. Zagubljene. Uplašiš se za njih. Pošalješ im poruku i odahneš kad saznaš da su dobro. Da su samo poželjeli da se odmore. I one lažno zagubljene. Tu su, na tuđim zidovima, ali ne i na tvom. Opet ti bude lakše jer shvatiš da su živi i zdravi. I pomisliš 'pa ok je, samo im nisi interesantan'. Nisi prioritet, nisi važan u njihovim životima. Pa šta!
Idemo dalje. Da volimo i ne volimo. Da ne budeme ozlojeđeni. Da se javljamo prvi. Da dijelimo lijepe i ružne stvari iz života, svog i tuđeg. Da se slažemo i ne slažemo. Da dijelimo smajliće. Da budemo to što jesmo, prihvatali nas ili ne takve kakvi smo. Da pokušamo da razumijemo koliki je kamen, koji žulja, u cipeli drugog. Da govorimo iskreno. Ja ću tako. Drugi kako hoće
Нема коментара:
Постави коментар