Sima Pandurović dixit

 Ravnodušna pesma

Čovek se, katkad, povuče u samoću,

Zbog starosti, umora il’ razočarenja,

Il’ možda zbog svega skupa. I tad, noću,

U časovima neželjenih bdenja,

On vidi duboku i jadnu prazninu

Srca k’o života, života k’o sveta,

I da duše kao leptirovi ginu,

I da svaka nada k’o magla odleta.

I, za čudo! Tada ništa mu ne smeta:

Ni šum mrvih seni, ni idoli pali;

Sam se pita zašto i šta da se žali?

A jedan se osmeh rađa polagano:

Osmeh koji ništa ne mrzi nit voli,

Osmeh blag, sažaljiv, kad se sve preboli,

I sadašnji jadi i nadanje rano,

I bol što je muklo naša srca cep’o

Sve postaje jedno. Pa i to je lepo…

O prolaznosti života

 

Ruski glumac Petar Mamonov o prolaznosti života

 

"Svi ljudi imaju isti put: otići ćemo iz ovog života. Juče, ja, dvadesetogodišnjak, trčao sam kroz ulicu Gorkog – i već sutra vreme je za umiranje. Bez alegorije. Da li mi je to strašno? Jeste, strašno je. Neviđena stvar. Ali veoma je zanimljivo! Tamo je Gospod, Večnost. Nisam spreman. Mnogo je svakojakih gadosti. Ali zbog čega sebe psujem i koje su boje moje gaće, ne morate znati. To je moja stvar. Izvinite…Puškin nam je odgovorio: “S odvratnošću listam svoj život, no redove sramne ne brišem.” Moj odgovor je kao i njegov.

 

Sedim ja tako sa Vanječkom Ohlobistinim na snimanju filma “Car”, šminkamo se i pričamo da li je neko čitao ili slušao o večnom životu. Šminker kaže: “O kako ste smešni!” A ja mu odgovaram: “A kada dođemo pred Tvorca, opet ćeš se smejati”. Jer sa našom savešću takva kakva je, sa našim životom, takvim kakav je, moraćemo da pogledamo Bogu u oči, Bogu koji je dao život za nas na krstu…

 

Ne treba se varati da će posle naše smrti samo prah ostati. Svi veliki naučnici su verovali. Svi moji poznanici lekari, koji imaju posla sa životom i smrću svaki dan – veruju.

 

O kliničkoj smrti imamo hiljade svedočenja koja dokazuju da kraja nema. Ajnštajn nije sumnjao u postojanje Boga, ni Puškin, ni Lomonosov, ni Mendeljejev. A neka sedamnaestogodišnja Lenočka izjavljuje: “Sumnjam da taj vaš Bog postoji…” A ti prvo pročitaj nešto, prouči problem, i tada reci. Ali ona to ne radi, jednostavno lupeta. To je kao da ste ušli u metro, videli mapu – nekakvi krugovi, raznobojne tačke i odmahnuli rukom govoreći: “E, sranje, idem sam”. Tako ćeš onda po Koljcevoj (linija metroa u Moskvi koja je u obliku kruga ) ceo život putovati.

 

Dolazi mi jedan alkoholičar: “Daj!” A ja kažem: “Toljik, ne dam ti, umrećeš…” On mi odgovara: “Svi ćemo umreti”. Nisam stigao da mu objasnim da je važno na koji način ćemo umreti! Jedna stvar je kad umreš za istinu, a sasvim druga od votke. Shvatate li kako je to zanimljvo? Bogu nisu važni vaši postupci, njemu je važan motiv: zašto mi radimo, zašto živimo, zašto smo došli, zašto sa vama razgovaram. Da bi se reklamirao? Fuj, nije u tome stvar. Može neko nešto čuti, može zapitati: a šta će sutra biti? Smrt grešnika je strašna. S tim užasnim stanjem, u kome si bio u trenutku smrti, sa njim ćeš se družiti u večnosti. Takav ćeš i biti. Tamo nema promene jer nema volje, nema tela. Telo i jeste naša volja za promenom.

 

Na snimanju “Ostrva” morao sam da legnem u grob. Tri puta sam iz njega iskakao – nisam mogao da izdržim. Strašna je stvar grob: ležiš, tesno je – i više ničega nema. Čak ni Jevanđelja da čitaš. Šta si u duši nakupio sa tim i ležiš. Lopovi dobro kažu: u grobu nema novčanika. U večnosti ćemo dobiti ono što je nepropadljivo, nedodirljivo – ono što smo oprostili, dali, ustupili. Blaženo je davati, a ne uzimati. Razmislite: dali ste – kako je dobro u duši! A kad dobijete poklončić, pet minuta ste se radovali u kuhinji, onda ste ga stavili na stolicu…i radost je prošla..."

 

Film „Ostrvo“ sam pogledala. Davno. Toliko davno da sam zaboravila ne samo detalje, već vam ga ne bih mogla prepričati. Ali nije to strašno. Utisak koji je ostavio na mene i dalje je prisutan i snažan. Nisam našla vremena da ga ponovo odgledam. A možda i lažem sebe?  Ne možda. Lažem. Nisam poželjela da ga još jednom gledam. Jedan je od onih filmova, dobrih i toliko upečatljivih da te nokautira. Spakovala sam ga sa malom, selima koja lijepo gore, jednom pričom iz... (slobodan je svako ko čita ovaj tekst da doda selo, grad, zemlju po ličnom izboru) i sa ostalim sličnim filmovima, gurnula ga u zapećak da mu nije hladno, a da mi nije u vidnom polju.  

E sad. Kakve veze ima Ostrvo sa gore citiranim tekstom? Ne bogzna kako jaku ako se ne uzme u obzir da je tekst o prolaznosti života napisao glavni glumac iz filma. Lijep tekst. Ali je tekst, razmišljanje o životu, smrti, vjeri čovjeka koji ima pravo da vjeruje i misli kako misli. Smrt je strašna jer je konačna. Ne može na popravni. Strašna je i zato što je nemoguće susresti se sa njom sa ličnim iskustvom. A sve što je nepoznato, svaki prvi susret čoveka ispunjava, ako ne strahom, ono zebnjom i nemirom. I nije ona strašna samo za grešne. Strašna je za sve jer je jasno da bezgrešnih nema.

Puškinov odgovor naveden u tekstu je divan. Puškin je pisac. Zna da iskaže biranim, lijepim riječima ono što mnogi misle. Ali, odgovor, kako god na prvo čitanje bio prihvatljiv i tekstopiscu i čitaocu,  onog pažljivog vrati na početak teksta. Zapita se upitani zašto je upitan. Zbunjen je. Lijepo je, jasno je, Puškinova misao, dijeli je sa njim i pisac teksta o prolaznosti vremena. Nešto ne štima. Žulja neki kamenčić u nekoj moždanoj ulici velikog mozga. Mali ali žulja toliko dugo dok se uspavani centar za razmišljanje ne prene, počne da radi ono što mu je posao, donese zaključak i šutne ga. Kao loptu u gol. Promaši ili pogodi, ali donese odgovor. E pa šta je kamen u cipeli u ovom, ušima pijatnom, odgovoru? Nekako nije u skladu sa prethodno iznesenim mišljenjem jer može se tumačiti na dva načina. "... no redove sramne ne brišem" - ne kajem se za sramno što sam učinio i kajem se, ali i nisam još spreman da se mijenjam jer još nije vrijeme za suočavanje sa Bogom. Grešan sam, svjestan sam toga. Dalje griješim jer se nadam da nije još došlo vrijeme da odem Bogu na istinu. Imam pred sobom još vremena da iskažem kajanje i da se promijenim da bi mi Bog oprostio. Hm? Ta me svjesnost o počinjenim grijesima, njihovo ponavljanje i odlaganje promjena zbunjuje kod vjerujućih.

Koliko gordosti u riječima o Lenočki! Zar gordost nije jedan od 7 grijehova? Zar ga vjerujući ne prepoznaje? Ili svjesno čini grijeh? Šta god da je, neprihvatljivo i jedno i drugo za mene.

Ajnštajn, Lomonosov, Mendeljejev... mislili, radili, uspijevali, priznavali ali, ponekad, i osporavali njihove teorije, naučne rezultate... zbog toga nisu manje genijalni. Vjerovali u Boga. Dobro. Ne znači da Tvorac postoji ako su oni u njega vjerovali. Niko se nije vratio da posvjedoči o njegovom postojanju. Zato i govorimo o vjerovanju. I lijepo što postoji pravo da vjerujemo i ne vjerujemo. Samo bez agresije, molim. Nema u ovoj priči pametnih i glupih.

Deca

 

Prije osvojene NIN-ove nagrade nisam čula za Milenu Marković. Kako to, ne znam ni sama. Nekako mi je promaklo njeno delo. Možda zato što se njeno ime nije pojavljivalo po fb grupama koje redovno posećujem? Zato što većina, pa i ja, ne obraća pažnju, što je nepravda, na dramaturge i scenariste? Zato što nisam imala priliku da odgledam nijednu dramu koju je napisala? Zato što je malo priloga o kulturi u medijima? Ili, ako ih i ima, u terminima su kada radim nešto drugo? A žena dobila gomilu nagrada. Za dramske tekstove, knjige i poeziju. I domaće i strane.

Kako god, privukla mi pažnju nakon dodijeljene Ninke i nekoliko, iz konteksta izvučenih, stihova postavljenih u prosvjetnoj grupi kojoj pripadam. Danima se vuklo njeno ime u komentarima. Vuklo, kažem, kao u igri potezanja konopca. Zategni, popusti, vuci, vuci! Na čijoj strani veća snaga? Samo što su u komentarima bile druge riječi; na jednoj strani uvredljive, na suprotnoj pune hvale. I šta ću? Uzmem knjigu da pročitam. Pa ipak najviše vjerujem sebi.

Korice kakve volim. Svedene na tri boje i crno-bijelu sliku lijepe žene snenih očiju. I u dnu stranice LOM. I ne samo tu. Lom u preLOMu teksta, u upotrebi znakova interpunkcije, u životu opisanom u knjizi. U duši onog koji ju je pisao, ali i onog ko je čita. Slučajnost ili namjera, simbolika meni vidljiva? Nije ni bitno. Nisam kritičar pa imam pravo da pravim i vidim veze gdje ih i nema. Lom u tekstu ne smeta. Oči i mozak sa lakoćom povezuju riječi u cjeline. Sa onim drugim je teže. Čitaš o tuđem lomu, a prepoznaš svoj. Nije važno šta ga je izazvalo. Niti ko ga je izazvao. Lom je lom. Lomi nas, a neke i polomi.

Istresla je Milena čitav život u knjizi. Brutalno iskreno. Pričala nam kao dijete, tinejdžerka i odrasla osoba. Kao unuka, kći, sestra, žena i majka. Upoznala nas sa strahovima, ružnim i lijepim osjećanjima, odnosima među krvlju vezanim. Na papir pljusnula misli koje svima prolaze kroz glavu, a kojih se stide i zbog kojih crvene iako nisu naglas izrečene. Priznala želju da ode odakle nikada nije otišla ne zato što nije mogla, nego zato što, vjerovatno, nije stvarno ni htjela. Podijelila je sa nama dječija maštanja, ostvarene i neostvarene snove. Pitala se da li je dostojna uspjeha, da li je i koliko voljena. Sumnjala u ljubav, izbore. Mrtva ozbiljna se pitala dokle će da se sjeća, šta bi bilo da nije sišla ljuta iz busa, da nije izašla jedne noći, da nije ostala do kraja. Pitala sebe da li bi, da nije bilo kako je bilo, rodila čovjeka- dijete trideset godina staro i da li bi se mijenjala. Da li bi se mijenjala? Odgovor na pitanje je pronašla. Saznala sam ga i ja. Htjeli biste ga čuti? E ne može. Neću vam reći. Pročitajte „Decu“! U knjizi je odgovor. I znate šta? Iznenadićete se koliko smo slični u svojoj različitosti.

"bila jednom jedna devojka

lepa i ponosna

brza i smejava

sa dugom kosom i belim rukama

i ta je devojka mislila

ja sam najbolja i najlepša

ovde nema nikoga za mene

gde je taj koji je za mene

jednom je dobila cveće devojka

bacila je

drugi put dobila je pesmu

bacila je

treći put dobila je prsten

bacila je

i jednog dana došao je vetar

i vetar je tako zagrlio

da nije mogla da diše

i vetar joj je podigao suknju

i vetar joj je podigao kosu

i vetar je okrenuo i obrnuo

i nije znala devojka

šta se sa njom dešava

i onda je nju vetar podigao

i odneo daleko daleko

više je nikad nisu videli

ni mama ni tata ni bata ni seka

postala je strašna vetrovita kraljica

tamo u oblacima

i jedino što je volela

to su bila deca

deca dole što trče i skaču

deca što se smeju

deca što ne plaču

a sad spavaj"

deo iz romana "Deca" Milene Marković, u izdanju LOM-a

Preobraženje

 Milica Špadijer dixit

Preobraženje

Onoga kog više nema

Prepoznaš tako što je

Kao travka osušena

Onaj kome nekog više nema

Prolazi nedeljom

Sa mnogo strpljenja

Onaj ko je bez nekoga ostao

Tragično je brzo 

Neko drugi postai