Deca

 

Prije osvojene NIN-ove nagrade nisam čula za Milenu Marković. Kako to, ne znam ni sama. Nekako mi je promaklo njeno delo. Možda zato što se njeno ime nije pojavljivalo po fb grupama koje redovno posećujem? Zato što većina, pa i ja, ne obraća pažnju, što je nepravda, na dramaturge i scenariste? Zato što nisam imala priliku da odgledam nijednu dramu koju je napisala? Zato što je malo priloga o kulturi u medijima? Ili, ako ih i ima, u terminima su kada radim nešto drugo? A žena dobila gomilu nagrada. Za dramske tekstove, knjige i poeziju. I domaće i strane.

Kako god, privukla mi pažnju nakon dodijeljene Ninke i nekoliko, iz konteksta izvučenih, stihova postavljenih u prosvjetnoj grupi kojoj pripadam. Danima se vuklo njeno ime u komentarima. Vuklo, kažem, kao u igri potezanja konopca. Zategni, popusti, vuci, vuci! Na čijoj strani veća snaga? Samo što su u komentarima bile druge riječi; na jednoj strani uvredljive, na suprotnoj pune hvale. I šta ću? Uzmem knjigu da pročitam. Pa ipak najviše vjerujem sebi.

Korice kakve volim. Svedene na tri boje i crno-bijelu sliku lijepe žene snenih očiju. I u dnu stranice LOM. I ne samo tu. Lom u preLOMu teksta, u upotrebi znakova interpunkcije, u životu opisanom u knjizi. U duši onog koji ju je pisao, ali i onog ko je čita. Slučajnost ili namjera, simbolika meni vidljiva? Nije ni bitno. Nisam kritičar pa imam pravo da pravim i vidim veze gdje ih i nema. Lom u tekstu ne smeta. Oči i mozak sa lakoćom povezuju riječi u cjeline. Sa onim drugim je teže. Čitaš o tuđem lomu, a prepoznaš svoj. Nije važno šta ga je izazvalo. Niti ko ga je izazvao. Lom je lom. Lomi nas, a neke i polomi.

Istresla je Milena čitav život u knjizi. Brutalno iskreno. Pričala nam kao dijete, tinejdžerka i odrasla osoba. Kao unuka, kći, sestra, žena i majka. Upoznala nas sa strahovima, ružnim i lijepim osjećanjima, odnosima među krvlju vezanim. Na papir pljusnula misli koje svima prolaze kroz glavu, a kojih se stide i zbog kojih crvene iako nisu naglas izrečene. Priznala želju da ode odakle nikada nije otišla ne zato što nije mogla, nego zato što, vjerovatno, nije stvarno ni htjela. Podijelila je sa nama dječija maštanja, ostvarene i neostvarene snove. Pitala se da li je dostojna uspjeha, da li je i koliko voljena. Sumnjala u ljubav, izbore. Mrtva ozbiljna se pitala dokle će da se sjeća, šta bi bilo da nije sišla ljuta iz busa, da nije izašla jedne noći, da nije ostala do kraja. Pitala sebe da li bi, da nije bilo kako je bilo, rodila čovjeka- dijete trideset godina staro i da li bi se mijenjala. Da li bi se mijenjala? Odgovor na pitanje je pronašla. Saznala sam ga i ja. Htjeli biste ga čuti? E ne može. Neću vam reći. Pročitajte „Decu“! U knjizi je odgovor. I znate šta? Iznenadićete se koliko smo slični u svojoj različitosti.

"bila jednom jedna devojka

lepa i ponosna

brza i smejava

sa dugom kosom i belim rukama

i ta je devojka mislila

ja sam najbolja i najlepša

ovde nema nikoga za mene

gde je taj koji je za mene

jednom je dobila cveće devojka

bacila je

drugi put dobila je pesmu

bacila je

treći put dobila je prsten

bacila je

i jednog dana došao je vetar

i vetar je tako zagrlio

da nije mogla da diše

i vetar joj je podigao suknju

i vetar joj je podigao kosu

i vetar je okrenuo i obrnuo

i nije znala devojka

šta se sa njom dešava

i onda je nju vetar podigao

i odneo daleko daleko

više je nikad nisu videli

ni mama ni tata ni bata ni seka

postala je strašna vetrovita kraljica

tamo u oblacima

i jedino što je volela

to su bila deca

deca dole što trče i skaču

deca što se smeju

deca što ne plaču

a sad spavaj"

deo iz romana "Deca" Milene Marković, u izdanju LOM-a