Ana Ćurčin

Alone

Mila Tanasijevic Mihajlovic dixit

Neodustajanje

Kada se prelije, kada te potopi slabost zbog nepravdi, bolesti, rastanaka, odlazaka dragih ljudi mimo reda i pre vremena, lekova koji zaustavljaju normalno ponašanje tela, živaca koji su se tanjili, tanjili i istanjili, love koja je uvek nedostajala jer je besramno nepravedno podeljena, zla koje vidiš u stvarnom životu, novinama, na bioskopskom platnu i u knjigama, ljubomore nezaslužene a dobijene na poklon od onog ko ne zna tvoju priču, nerazumevanja, uspeha i priznanja koji te zaobilaze kao da ste sile koji se odbijaju. Kada misliš da ne možeš, da nemaš snage, kada telo počne da ne sluša, pa drhti, a da te ništa nije uplašilo, kada puls ubrza pa u ruci i vratu samo osećaš "bam-bam-bam, neću ništa da znam", kada neka nova muka krene po svoje - sedi. Diši. Stišaj se. Zaustavi. Primiri. Smanji nadražaje. Odmori. Ustani. Nastavi.
Nema predaje. Ovo je bio samo zastoj.

"Nisam to bas najbolje razumela"

Boba Đuderija dixit

Možeš bez svega, ako moraš. Psihijatri tvrde da treba riješiti sve. Svakom reći, dati njegovu porciju. A ti s vremenom od svih porcija onemoćaš, od priča gdje si glavni lik bez prilike da se braniš. I priče rastu, sudjelovao ti ili ne. I što je fabula nevjerojatnija, ti si sve tiši. Fabula nadraste sve što ti stvarno jesi i sve što si ikad bio. Nadrastu te ljudi kojima si bubreg htio dati, pa pospremiš te svoje smiješne, nikom potrebne organe, uključujući srce i ušutiš, uredno spakiraš iluzije, rane, nesporazume, teške riječi i put pod noge. Kao Čarli Čaplin sa zadnje Feralove naslovnice, pomalo klimavo, al' vedro. Možeš i zviždukati. U susret ti dolaze novi ljudi, klimoglav, osmijeh, ruka, rame, srce, bubreg? Uvijek ponovo. Blentavo, neumorno. Pomalo klimavo, ali vedro...

Stromae

Ave Cesaria

Boba Đuderia dixit

Ljubavna

Nemati ljubav je nemati kome reći da voliš bubamare.

Zato sam jučer to na ulici objavila nekom strancu.

Dobro je podnio, kimnuo glavom ozbiljno.

"Čestitam" rekao je, neobično nježan prema mojoj ludosti,

pa otišao niz ulicu.

Pratila sam ga pogledom dugo

sve dok se nije pretvorio

u crnu točkicu.

Brana Petrović  

Kako Ana rešava ukrštene reči

Cuba Feliz - Lagrimas Negras

M I R O

Magris dixit

"Mikrokosmosi"

"Na neki način, Vogera ponovo ispisuje knjigu o Jovu, stavljajući se na stranu prvih Jovovih sinova i kćeri, koji, tokom njegovih iskušenja, nestaju pod ruševinama kuće 

uništene, poput stada, udarom pustinjskog vetra. Oni su u srećnom kraju nadomešteni, kao i stada i kamile, i sećanje na njih ne remeti pozne i ispunjene Jovove godine. Jov je protagonista strahotne priče koja je pokrenuta da bi upravo njega izbacila u prvi plan. S njegove tačke gledišta, iz perspektive čoveka kojem Gospod i Protivnik posvećuje svu svoju pažnju, mnogo je lakše prihvatiti da, i pored tragedija, život ima neki smisao. Niko se čak i ne pita da li su i kako su prvi sinovi, zgnječeni pod ruševinama, prihvatili svoju sudbinu pravih statista upotrebljenih za glorifikaciju Jova; ako se identifikujemo s njima, s njihovom bezimenom sudbinom, mnogo je teže slaviti poredak sveta." Magris 

· 

Andrej-Rabodzejenko-Promisljanja-o-Jov-4

Bernard Pivot dixit: Dobar dan, starosti!

Dobar dan, starosti!

Slika preuzeta sa neta

Prevod teksta sa francuskog: Vesna Perić

Mogao sam reći: Stariti, to je nesnosno, nepodnošljivo. Bolno, strašno. Deprimirajuće, to je ubitačno.Ali draže mi je upotrijebiti izraz „gnjavaža“. Jer je to snažna riječ koja ne rastužuje. Starenje smara jer ne znaš kad je počelo, a još manje znaš kad će se završiti. NE, nije tačno da počnemo stariti odmah po rođenju. Dugo smo bili tako svježi, mladi, tako puni apetita. Dobro smo se osjećali u sopstvenoj koži Osjećali smo da smo nepo-bjedivi. Neranjivi. Da je život pred nama. Čak i u pedesetoj je bilo baš dobro. Pa i u šezdesetoj. Da, da, vjerujte mi, i dalje sam imao snažne mišiće, planove, želje, vatre. Takav sam i sada, ali, u međuvremenu, uočio sam pogled mladih...

Muškaraca i žena u najboljim godinama i punoj snazi koji me ne posmatraju više kao sebi ravnog, sličnog, čak ni približno. Pročitao sam u njihovim očima da više nikada neće imati blagosti prema meni.

Da će biti učtivi, obzirni, puni pohvala, ali nemilosrdni. Skliznuo sam u aparthejd godina a da toga nisam bio svjestan. Ta vrsta izdvojenosti se najbolje vidjela u posvetama pisaca, posebno početnika. „Sa poštovanjem“, „Iz poštovanja“, „Sa izrazima najdubljeg poštovanja“. Pokvarenjaci! Vjerovatno su mislili da mi, skidajući poklopac sa nalivpera, bog zna kako iskazuju poštovanje i da to meni godi? Glupani. A tek „Dragi gospodine Pivo“, dugo i svečano, poput navođenja u književnom stilu, koje vam dodaje 10 godina!

Jednoga dana, u metrou, po prvi put je jedna djevojka ustala da mi ustupi mjesto. Malo je falilo da je ošamarim. Zamolivši je da sjedne, upitao sam je da li sam stvarno star, da li sam joj izgledao umorno.

- „Ne, uopšte“, odgovorila je zbunjeno. „Pomislila sam da...“

- A ja: „Pomislili ste šta?“

- „Mislila sam, ne znam, ne znam više, da će Vam biti drago da sjednete.“

- „Zato što sam sijed?“

- „Ne, vidjela sam da stojite, a kako ste stariji od mene, bilo je refleksno, ustala sam.“

- "Izgledao sam mnogo, mnogo stariji od Vas?"

- „Ne, da, malo, ne radi se o godinama.“

- „A o čemu se onda radi?“

- „Ne znam, stvar uljudnosti, valjda.“

 

Prestao sam da je zadirkujem, zahvalio sam joj se na tako plemenitom gestu i sišao sa njom na istoj stanici da bih je pozvao na piće.

Ne odustajati ni od čega, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, je način borbe protiv starenja.

Ne odustajati od posla, putovanja, predstava, knjiga, ne odustajati od uživanja u jelu, od ljubavi niti od snova. Snivati znači sjećati se, a to je potrebno, divnih trenutaka.

To je misliti na lijepe sastanke koji nas očekuju.

To je dozvoliti duhu da luta između želje i utopije.

Muzika je moćan pokretač snova. Muzika je blaga droga.

Volio bih da umrem, dok sanjarim, u fotelji, slušajući ili adađo iz Mocartovog Koncerta za klavir u A-duru br 23 ili andante iz njegovog Koncerta u C-duru br 21, muziku na čijem će se kraju, pred mojim čak ni nezačuđenim očima, pojaviti nestvarno lijep pejzaš sa druge strane života.

Ali Mocart i ja ne žurimo. Doći će naše vrijeme. Sa godinama, vrijeme prolazi ili prebrzo ili presporo. Ne znamo na koliko se procjenjuje naš kapital. Na godine? Mjesece? Dane?

Ne, ne treba vrijeme, koje nam je preostalo, posmatrati kao kapital. Već kao blagodeti u kojima treba, onoliko koliko smo za to sposobni, uživati bez mjere i ograničenja.

Poslije nas potop? Ne, Mocart.

Žene koje su menjale istoriju