![]() |
Slika preuzeta sa neta
Autor teksta: Vesna Perić
1 U početku beše Reč,
i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč.
3 Sve je kroz
Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo.
4 U Njoj beše
život, i život beše videlo ljudima.
5 I Videlo svetli u tami, i tama Ga ne obuze.[1]
Reč
je mač, reč je moć
Da li ste se ikad zapitali, ima li nešto pre reči? Šta nas to, osim instinkta, navodi da govorimo? Zašto imamo potrebu da sebe i nešto iz sebe izrazimo? Kakva se to u našoj svesti razvila funkcija čiji je zadatak da komunicira i ostvari što bolji kontakt sa svetom koji nas okružuje? Ljudi koji se bave čovekovom psihom kažu da su misli ta psihička funkcija koja omogućava komunikaciju između spoljnog, fizičkog i unutrašnjeg sveta naših potreba i želja. Funkcija jedna, a misli mnogo. Vijaju se po glavi kao oblaci na nebu. Zaustave se pa razdvoje, jure dalje i ustupaju mesto novim. Misli, te neizgovorene reči, su naš unutrašnji dijalog. Njima pokušavamo da svetu u kojem živimo damo smisao. A kada je jednom uobličimo, krenu reči.
Ne počinje slučajno Biblija stihovima o reči. Važne su. Mogu preneti laž i istinu. Utešiti. Trajati, ali i potrošiti se. Mogu biti ružne i slatke. Žestoko povrediti, ali i zalečiti rane. Nasmejati i rastužiti. Ubiti. Spasiti. Moćne su one. Jednom izrečene ne mogu se više vratiti. Kao ni odapeta strela, život koji prođe ili propuštena prilika. Snažne su. Snažnije i od najrazornijeg oružja. Jer oružje tragove svoga nepočinstva ostavlja, a one uništavaju bez tragova. Kada su lepe, gvozdena vrata otvaraju. One grube ih zatvaraju zasvagda.
Šta je to što rečima daje toliku moć? Zašto su i mač i štit u našim rukama? I zbog čega je njihov izbor važan ako želimo da svoj i život ljudi oko nas učinimo lakšim, lepšim i mirnijim? Za razliku od reči koje sve mogu, mi bez njih ponekad ne možemo ništa. One mogu odrediti naš dan, učinit ga podnošljivim, ružnim ili lepim. Ako krenemo od mišljenja „da je čovek lep kada ima lepu reč za druge i da često ljudi znaju da treba uputiti lepu reč, ali to ne čine, jer sami nisu lepi“[2], nameće se logički zaključak da je izbor reči važan u komunikaciji sa ljudima, da kroz ono što poručujemo svetu oko sebe zapravo govorimo i o sebi. O našem odnosu prema sebi. Lepe reči koje upućujemo drugima neguju lepotu, oplemenjuju. Ružne ostaju u nama čak i kada ih oni kojima ih uputimo zaborave na njih i oproste nam.
Život nije lak. Često nam namesti
situacije u kojima ne možemo da se iskontrolišemo i iz nas izađe sve; kažemo i
ono što mislimo i ono što ne mislimo. Velika je mudrost spoznati da je svako od
nas jedinstven, neponovljiv i fenomenalan. Još mudriji postajemo ako shvatimo i
prihvatimo da smo u svojoj savršenosti i nesavršeni. Kad počnemo da biramo
prave reči, postajemo svesni da one nose značenje, da utiču i na druge i na
nas. Svakodnevno razgovaramo sa ljudima, ali komunikacija je dobra samo ako iz
tog razgovora obe strane izađu zadovoljne i pametnije. Jezik je oštriji od
mača, jer reči su kao nevidljivi noževi, seku duboko a rane zarastaju sporo. A
odapetu strelu i izgovorenu reč teško je vratiti, kaže jedna indijska
poslovica. Zato je važno da ne budemo deca jezičkog greha. Da budemo svesni
izgovorenih reči. Da ne zaboravimo da ih je nemoguće uhvatiti i vratiti kad
jednom pređu preko naših usana. Da
nekome mogu doneti mnogo, a opet nekom drugom uzeti sve. Reči se pamte.
Ostavljaju trag u duši. I zato je potrebno da ih pažljivo biramo. Ako nam u komunikaciji
sa ljudima nedostaju lepe, nežne, ohrabrujuće reči, bolje je izbrojati do
deset. Pa i ručnu povući. U krajnjem slučaju odćutati i pustiti da vreme prođe.
Manje boli od slomljenog srca i snova razbijenih u sitne komade.
Literatura
·
Zorica Tomić, profesor na Seminaru
za društvene nauke na Filološkom fakultetu u Beogradu
·
Tatjana Loš, KOSMOS ČUJE SVE Reči
imaju moć da kreiraju stvarnost, stvarate li sebi lep svet ili neprobojna
gvozdena vrata

Нема коментара:
Постави коментар