Juče je bio 6. april. Značajan datum. Meni iz dva razloga. Jedan od razloga je veseo, a drugi neveseo. Istoga dana, iste godine, skoro u isto vrijeme se rodila moja sestričina i puklo je Sarajevo. Raspuklo se, kao nar iz Šantićevih pjesama, na dvije pole.
Ali nijedan od ta dva događaja nisu tema mojih pisanija, odlučila sam da stavim na papir (oops, na ekran) sjećanja koja je pokrenula jedna od cura, sa kojima sam išla u isti razred gimnazije, sljedećom porukom:
"kao prvo....VAZDUH TREPTI KAO DA NEBO GORI....SPREMA SE OLUJA....danas je 6.april....i dan kada se treba prisjetiti legendarnog filma i Valtera....čije dijaloge znamo napamet.....kao drugo....Dom mladih na Skenderiji je oživio pravo...renoviran je...i jako često imaju žive svirke....što mi je drago i jako me podsjeća na naše srednjoškolske dane....kada nismo propustali nijednu svirku....nedavno je sviralo Kazalište...i bilo je odlično....a sad u petak svira Bajaga....a slijedeći petak u Zetri je Valjak....živo...živo.....
kao treće....u Slozi se periodično
održavaju disco večeri....u sjećanje na 70-te i 80-te....a ulaz je 40+.....ja
sam se baš dobro nasmijala...nisam još bila...ali namjeravam....znači naša
generacija se udružila...i ponovo se djuska u Slozi.....imate grupu na fb....pa
možete vidjeti snimke iz Sloge....vjerujte...kolektivno ludilo....i masa
poznate raje......"
Dan ranije prisjećala sam se koncerata na kojima smo bili. Pa skoro da i nema grupe koju nismo, ako ne slušali i gledali, a ono bar zalili pivom za šankom. Prisjetila sam se i Parnog valjka, PIL, Generacije 5, Idola, EKV, Bajage, Video sexa i Buldožera, Bulevara, Galije, pa onda Čorbe, Azre, Drugog načina, Đavola, Dugmeta, francuske Nijagare, Juraje hip, Banane, Lisice, Dade Topića, Crvene jabuke, Leb i sol, Plavog orkestra (u Skenderiji, bilo mnooooooogo djece, njihovih mama i tata, i naravno, Mladen i ja)... Ne mogu ih sve nabrojati. Probili se iz dubina zaborava Mirso i Kaktus u koji smo nastavili da idemo i kad je prerastao u klub u kojem smo na malim ekranima gledali tematske filmove. Pa nahrupile su u sjećanje sve ispijene kafe; od Francuskog kulturnog centra do Dedana preko Koga, Fuda, Bugatija, Sosa, CDA i Cedusa, Parkuše, Pozorišne kafane i Pošte, hotela Beograd i Kišobrana, pa onda kratka u Eli... Smiješno je bilo čekanje da se Teatar otvori u 6, a tek red ispred Sosa, Mapeta i Čenge. Onda đus votke na Obali, u Aero klubu. Ljeti Daire, Morića han, Evropa i Aeroplan. Stizali smo i u Jasnu, na zlatni i boeme, kokos kolač i havana tortu (prošlo je 18 godina a miris kolača mi je još u nozdrvama i ukus na nepcu). Pitam se kako smo stigli sve to???? Nismo preskakali ni pozorišne predstave, opere i balete, svi aktuelni filmovi su bili odgledani, derneci - nijedan propušten, svi do detalja upamćeni, preživljeni i proživljeni hiljadu puta kroz priče... Nekima bi bilo potrebno i 2 života, a nama samo 10 godina mladosti. Kad se dobro preračuna, sabere i oduzme, nismo loše ni prošli.
Što se tiče Valtera...
omiljeni heroj u omiljenom filmu. Skoro sam ga gledala, i to dva puta. Šetnja
kroz SA, makar i u sjećanju, dvostruko je korisna, pomaže mi da sačuvam od
zaborava grad čijim se ulicama nisam odavno šetala, a koji toliko volim i
podsjeća me da nisam sanjala već da je stvaran bio grad za koji me, kako je to
pjevao Pimpek, veže sve...
Vratila me Rada malo
unazad, sorite mi!
Нема коментара:
Постави коментар