Gordana Ćirjanić dixit
Gospode, saslušaj mene, dušu
ozleđenoga glasa, što danas krši
ćutanje, istiskuje iz sebe samovanja.
Saslušaj ovu dušu koja ti stremi
jer joj je pobratim jedan otkrio da
postojiš. Ovaj bol stečen traganjem po visinama
opet se vratio, pospešile su ga bulke
i ruže, i sad se okreće tebi da te moli, skrušen,
utegnut ljubavlju, s vatrenim nalogom,
za pobratima Hosea, u kome sam prebivala.
Gospode,
ne odbijaj ga od ljubavi u tvojim nedrima
jer ta je ljubav njegova os,njegov trn.
Udeli mu neku planetu da na njoj traje,
punu čovečijih ribica, neku koja bi imala
bar jedan oblak drhtavih ševa na svom nebu.
Učini njemu da bosim stopalima prevali
hiljade peščanih dana, učini mu da čezne
za ostavljanjem tragova, i ne daj da mu vali
dokono izbrišu trag ispunivši ga solju.
Svim svojim bolom koji zvuči kao kričanje ptica
preklinjem te, neukaljana, da mu daš neku zvezdu
i blago ga povučeš iz njegove razigrane misli.
Molim te da ga ne lišiš ljudskog u njemu,
da mu ne ispiraš znoj mirisom cveća.
Ne gasi njegove srdžbe koje se rađaju
i brzo uminu, poput nestašnih vetrova.
Pusti nek mu se pogled razgori na horizontu,
neka mu ruke grle obline nekog mora.
Kumim te da mu daš da se vere uz brda,
da noću pali vatre i da preskače klance.
Svim svojim bolom kojim zaslužih da budem ljudsko biće,
za njega se usuđujem da ištem
neutaživo traganje za krajnjom istinom.
Ta krajnja istina - tvoje esencije oklop - neka mu bude
čas dalja, čas bliža, ali nek nikad
ne dospe do nje. Ne dozvoli mu da se ikad zaustavi!
Нема коментара:
Постави коментар