Uvek isto
Autor teksta:
Vesna Perić, školski bibliotekar
“Kad
naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se
odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše
nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz.
Gledajući
vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima,
duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo
i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku.
U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni,
strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?” [1]
Da bismo zdravo i
harmonično živeli, potrebno je da upoznamo sebe i svoje mogućnosti. Živimo u
sadašnjosti, a ona je trenutak dok pričamo, pišemo, radimo, činimo,
planiramo.... I dok pokušavamo da spoznamo sebe, shvatimo da nam je za taj
poduhvat potrebna prošlost. Postanemo svesni da smo zapravo sada, baš u ovom
trenutku, sve ono što smo iskusili u prošlosti, ono što ćemo, zahvaljujući tom
iskustvu, biti u budućnosti.
Slično je i sa narodima.
Ako je skup iskustava koje čovek doživi, istorija tog čoveka, onda su i
iskustva, koja po svojoj prirodi pripadaju prošlosti, vlastita i tuđa, dobra i
loša, istorija naroda. Oni narodi koji razumeju svoju istoriju, koji su spremni
da uče od nje koračaju u pravcu napretka. A oni drugi, koji na greškama i
uspesima svojih predaka ne uče, tapkaju u mestu. Ili, što je još gore, vraćaju
se na polazne tačke sa kojih su ti isti preci pošli, grčevito se boreći da
svoju sadašnjost učine boljom.
Ako nas istorija uči
životu, ukazuje na greške koje su činili ljudi u prošlosti kako ih ne bismo
ponavljali, kako je moguće da ne prihvatamo, da ignorišemo i ne tumačimo poruke
koje nam istorija šalje. Zašto pravimo iste greške? Zašto ih uporno ponavljamo?
Zašto se spotičemo o isti kamen, udaramo glavom o zid? Zašto se vrtimo u krug
ne uspevajući da prekinemo isti ciklus? Ako uzmemo kao tačnu tvrdnju da više
puta ponovljena greška više nije greška već izbor, važno je da se zapitamo, i
kao pojedinac i kao narod, da nisu možda stvari koje pođu po zlu rezultat
svesnih izbora i nepreuzimanja odgovornosti za naše odluke, postupke? Da li su
proizašle iz naših pogrešnih uverenja, loših navika, prihvatanja loših obrazaca
ponašanja, priklanjanja većini koja nije uvek u pravu, nespremnosti da budemo
iskreni prema sebi i da se menjamo?
Greška
do greške greškica koja može skupo da nas košta
Koliko ćemo kao
pojedinac, grupa ili narod biti uspešni, u velikoj meri zavisi od našeg odnosa
prema greškama, spremnosti da ih uvidimo i priznamo i na kraju popravimo. Lao
Ce, kineski filozof i pisac, uči nas da „veliki
čovek uviđa svoje greške, kada uvidi – priznaje, kada prizna – popravlja, a one
koji mu ukažu na grešku smatra svojim dobronamernim učiteljima”. Definisati
grešku nije lako. U školi nas uče da je greška način postupanja koji je
suprotan pravilima. Iako u životu postoje korisna pravila, sam život nije
uređen pravilima. I zbog toga je tako teško definisati šta je greška u
svakodnevnom životu. Da li ona uvek i neminovno uzrokuje neku štetu? Da li je
šteta nepopravljiva i dugoročna? Ili možda kratkoročna? Da li neki postupak
koji je uzrokovao kratkoročnu štetu može pokrenuti niz događaja koji na duže
staze mogu doneti i koristi? Odgovori na pitanja biće različita jer o njima
razmišljamo čineći ih i analizirajući iz različith uglova. Ali ćemo se
verovatno složiti da je greška uvek pogrešan postupak.
Kad
smrt postane zarazna i svakodnevna[2]
Rat je jedna od konstanti
u ljudskoj istoriji. Vekovi prolaze, a ljudi ratuju. Na različitim prostorima,
iz raznih razloga, sa raznim ciljevima, raznim sredstvima, ali ratuju. Od
3.600. pre nove ere do danas, za nešto više od 5.600 godina, potpuni mir
carovao je manje od 300 godina, a besnelo više od 14.500 ratova. Ta najstarija,
najsloženija, najosetljivija i najtraumatičnija društvena pojava bezbroj puta
je opisana u narodnim predanjima, nauci i umetnosti. Posle svakog rata neko mora da pospremi. Kakav takav red neće se
uspostaviti sam.[3]
To dobro znaju oni koji su ga preživeli, a oni koji su imali sreću da ga ne
iskuse naslućuju. Zlo je isto, a rat najveće. Rat i sve ono što nosi sa sobom,
razaranje, glad, bolest, izbeglištvo, ubijanje, mučenje, silovanje, ratne
zločine i genocid podrivaju veru u ljudski rod i njegove dobre namere.
„Koliko mrtvih? Koliko ranjenih? Koje su
nacionalnosti?“ pitanja su za
statističare i istoričare. Kada mali čovek odgovara na njih ne može a da u
našim očima ne ispadne bezdušan, neosetljiv na ožiljke, nesreće i patnje koje
ratovi uvek za sobom povlače. Kao da mu se od brojki zamuti u glavi pa prestane
da primećuje da smrt hara. Da postaje zarazna i svakodnevna. Da žrtve postanu
bezimene. Puke brojke. A bili su ljudi sa imenom i prezimenom pred čijom hudom
sudbinom treba klečati, čija imena treba tiho izgovarati, sa poštovanjem. I
kojih se treba sećati da ne postanu zaborav jer
„Oni
što su znali
o
čemu se ovde radilo,
moraju
ustupiti mesto onima
što
znaju malo.
I
manje od malo.
Odnosno,
isto što i ništa.“[4]
Početak ljudske istorije obeležen je bratoubistvom
Od davnina čovek ubija
čoveka. Već na prvim stranicama Biblije, u četvrtoj glavi „Knjige postanja“,
nailazimo na uznemirujuću pripovest o Avelju i Kainu.
4:1 Nakon toga pozna Adam Evu, ženu svoju, i ona zatrudne,
i rodi Kaina, i reče: dobih čoveka od Gospoda. I rodi opet brata njegovog
Avelja.
4:2-5 I Avelj posta pastir a Kain ratar. A
posle nekog vremena dogodi se da Kain prinese Gospodu žrtvu od roda zemaljskog.
A Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline[5].
I Gospod pogleda na Avelja i na njegovu žrtvu, a na Kaina i na njegovu žrtvu ne
pogleda. Zato se Kain rasrdi veoma, i lice mu se promeni.
4:
6-7 Tada reče Gospod Kainu: Što se srdiš? Što ti se lice promeni? Nećeš li biti
mio kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro greh je na vratima. Volja je njegova
pod tvojom vlašću, jer ti si mu stariji.
4:
8 Posle govoraše Kain s Aveljem, bratom svojim, ali kad behu u polju, skoči
Kain na Avelja, brata svoga, i ubi ga.
4:
9-16 Tada reče Gospod Kainu: Gde ti je brat Avelj? A on odgovori: Ne znam! Zar
sam ja čuvar brata svojega? A Bog reče: Šta učini! Glas krvi brata tvojega viče
sa zemlje k Meni!
Nije bilo lako Kainu da
prizna krivicu. Priznao je, ali se nije pokajao. Priznao je, ali u pogrešno
vreme. Nije mu bilo lako ni da prihvati Božiju kaznu da bude proklet na zemlji.
Zbog Adama je Bog zemlju prokleo. Ali Kainov greh je od Adamovog veći. Kao što
je i svaki greh posle Kainovog veći. I zaslužuje težu kaznu jer ko
ga počini, iz priče o Avelju i Kainu nije ništa naučio, već potvrdio da se zlo
posle izvesnog vremena vraća. Učinio je „Semper idem“. Uvek isto.
Zašto je čoveku lako da ubija?
Zašto čovek ubija čoveka? Poput Kaina, ma koliko u
sebi nosio zločinačkog ili bezbožnog, čovek uvek ima izgovor. Ubija da prisvoji
ono što mu ne pripada: imovinu, ženu, položaj ili tron. Oduzima drugom čoveku
život iz ljubomore, osvete, strasti, pohlepe. Ubija kao vladalac, robovlasnik,
psihopata ili pljačkaš. Ubija kao mali čovek uvučen svojom ili tuđom voljom u
vrtlog društvenih previranja, ratova i sukoba. Poznaje li čovek dovoljno sebe?
Da li je spreman da sebi prizna šta se krije u najskrovitijim delovima njegovog
srca? Prepozna li čovek u sebi Kaina? Mnogo je teških pitanja. A odgovor mora
pronaći sam. I to bez varanja, jer prepisivanje pomoći ne može. A kad dođe do
ispravnog odgovora, na Božije pitanje: „Gde ti je brat, Kaine?“ odgovoriće:
„Znam. Jer ja sam čuvar brata svojega.“
Нема коментара:
Постави коментар